Toliko godina posle Miloševićevog političkog odlaska pojavila se, mnogi kažu najzad, nova politička superzvezda
Smatram da je od smrti Josipa Broza jedina prava politička
superzvezda u Srbiji bio Slobodan Milošević. Te masovni mitinzi, te
posteri na vetrobranima autobusa, te stihovi kojima ga slave razgaljeni
sledbenici. Zaista, Milošević je tada za većinu žitelja Srbije
predstavljao spasitelja – onoga koji će nas osloboditi svih naših
nezadovoljstava i odagnati neizvesnost. Stoga je i njegov medijski štab
osmislio slogan „S nama nema neizvesnosti!“. Nije je ni bilo!
Toliko godina posle Miloševićevog političkog odlaska pojavila se, mnogi kažu najzad, nova politička superzvezda – Aleksandar Vučić. Jeste da se pojavni oblici njegove popularnosti nešto razlikuju od Miloševićeve, ali između njih dvojice postoji jako mnogo sličnosti. I Vučić se, poput Miloševića, doživljava kao spasitelj. Jedino što treba da nas spase od nekih drugih nevolja: tajkuna, nepravedne privatizacije, korupcije i drugog kriminala, zbog kojih smo siromašni, pa kad svega toga nestane, postaćemo bogati.
Druga sličnost su najave, obično hapšenja. Nekada, na masovnim skupovima, Milošević je najavljivao hapšenje Vlasija, a danas se hapšenja najavljuju na konferencijama za štampu koje prenosi televizija. A najavljuje se i ulazak u EU, kojim će svi naši problemi biti rešeni, kao što je i Milošević najavljivao švedski standard.
Treća sličnost je odsustvo bilo kakvog poštovanja ustanova. Nije bilo bitno da li je Milošević predsednik Srbije, Jugoslavije, ili dedinjske mesne zajednice. Uz njega je išla vlast. To je uspevao, između ostalog, svojom harizmom, organizacionim veštinama i znalačkim upravljanjem službama državne bezbednosti. Naravno, položaj prvog potpredsednika vlade sam po sebi ne omogućava neku veliku vlast (to se danas zove odgovornost), ali sličnim mehanizmima Vučić, koji je uzgred koordinator rada službi bezbednosti, uspeva da se nametne kao politički daleko najsnažnija ličnost današnje Srbije.
Četvrta sličnost jeste nepostojanje verovanja u institucije (pravila igre u društvu) i odbacivanje saznanja da civilizovano društvo funkcioniše tako što se uspostavljaju snažne, dobre institucije i što se ta pravila igre dosledno poštuju. Ni jedan ni drugi nisu verovali u institucionalnu reformu; da je posao političke elite da reformiše te institucije i da ih onda ostavi da one rade svoj posao. Milošević je voleo da upravo on ima ruke na upravljaču i da nas tako vodi ka švedskom standardu. Prvi potpredsednik vlade ga je u tome još i nadmašio. Ne samo da lično dovodi investitore i sa njima pregovara, ne samo da lično rešava svako akutno pitanje u zemlji, od Crvene zvezde do užičkog vodovoda, nego se na televiziji pojavljuje u ulogama koje ne priliče državnim zvaničnicima ozbiljne države. Ali priliče superzvezdama 21. veka.
Ima i razlika. Prvo, Milošević je prihvatio činjenicu da ga ne vole svi i da se ne slažu svi s načinom na koji vodi zemlju. Za Vučića je tako nešto jednostavno neprihvatljivo. Kada se tako nešto ispostavi, na scenu stupaju emocije, galama, višak reči i manjak argumenata. Jednostavno, nova superzvezda ne može racionalno da prihvati da se ono što on radi nekom ne dopada ili mu ne odgovora. A taj neko ne mora da bude priglup ili nepošten.
Druga je razlika upravo u toj emotivnosti. Kod Miloševića, kažu oni koju su ga poznavali, nikakvih emocija (osim prema supruzi) nije ni bilo. A kada su drugi iskazivali emocije prema njemu, poput polupijane mase na kontramitingu u Beogradu krajem 1996. godine, nezaboravno je reagovao. Njegovo „Volim i ja vas!“ bio je spoj nezadovoljstva što mora da komunicira sa drugom stranom i prezira prema sopstvenim sledbenicima. Nasuprot tome, ukoliko Aleksandru Vučiću oduzmete emocije (to se danas zove energija), što pozitivne, što negativne, malo šta bi ostalo.
Konačno, Milošević je imao jedan veliki politički kvalitet. Znao je ko nikada neće glasati za njega i tim segmentom biračkog tela se uopšte nije bavio. Načinom na koji je primio studentsku delegaciju tokom protesta u leto 1992 (vodio ju je tada mladi Dragan Đilas) jasno je stavio do znanja da zna da može da dubi na glavi, oni za njega nikada nećete glasati. Sjajan primer kako se čuva energija. Čini mi se da Aleksandar Vučić još nije shvatio ili prihvatio da postoje ljudi (osim Miškovića) koji nikada neće glasati za njega, tako da rasipa svoju energiju na sve strane.
Nezavisno od razlika, koje doduše govore Miloševiću u prilog, sve mi se nešto čini da je u toku povratak u budućnost. Onu koja nam je obećana još pre skoro 30 godina.
Profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu
Toliko godina posle Miloševićevog političkog odlaska pojavila se, mnogi kažu najzad, nova politička superzvezda – Aleksandar Vučić. Jeste da se pojavni oblici njegove popularnosti nešto razlikuju od Miloševićeve, ali između njih dvojice postoji jako mnogo sličnosti. I Vučić se, poput Miloševića, doživljava kao spasitelj. Jedino što treba da nas spase od nekih drugih nevolja: tajkuna, nepravedne privatizacije, korupcije i drugog kriminala, zbog kojih smo siromašni, pa kad svega toga nestane, postaćemo bogati.
Druga sličnost su najave, obično hapšenja. Nekada, na masovnim skupovima, Milošević je najavljivao hapšenje Vlasija, a danas se hapšenja najavljuju na konferencijama za štampu koje prenosi televizija. A najavljuje se i ulazak u EU, kojim će svi naši problemi biti rešeni, kao što je i Milošević najavljivao švedski standard.
Treća sličnost je odsustvo bilo kakvog poštovanja ustanova. Nije bilo bitno da li je Milošević predsednik Srbije, Jugoslavije, ili dedinjske mesne zajednice. Uz njega je išla vlast. To je uspevao, između ostalog, svojom harizmom, organizacionim veštinama i znalačkim upravljanjem službama državne bezbednosti. Naravno, položaj prvog potpredsednika vlade sam po sebi ne omogućava neku veliku vlast (to se danas zove odgovornost), ali sličnim mehanizmima Vučić, koji je uzgred koordinator rada službi bezbednosti, uspeva da se nametne kao politički daleko najsnažnija ličnost današnje Srbije.
Četvrta sličnost jeste nepostojanje verovanja u institucije (pravila igre u društvu) i odbacivanje saznanja da civilizovano društvo funkcioniše tako što se uspostavljaju snažne, dobre institucije i što se ta pravila igre dosledno poštuju. Ni jedan ni drugi nisu verovali u institucionalnu reformu; da je posao političke elite da reformiše te institucije i da ih onda ostavi da one rade svoj posao. Milošević je voleo da upravo on ima ruke na upravljaču i da nas tako vodi ka švedskom standardu. Prvi potpredsednik vlade ga je u tome još i nadmašio. Ne samo da lično dovodi investitore i sa njima pregovara, ne samo da lično rešava svako akutno pitanje u zemlji, od Crvene zvezde do užičkog vodovoda, nego se na televiziji pojavljuje u ulogama koje ne priliče državnim zvaničnicima ozbiljne države. Ali priliče superzvezdama 21. veka.
Ima i razlika. Prvo, Milošević je prihvatio činjenicu da ga ne vole svi i da se ne slažu svi s načinom na koji vodi zemlju. Za Vučića je tako nešto jednostavno neprihvatljivo. Kada se tako nešto ispostavi, na scenu stupaju emocije, galama, višak reči i manjak argumenata. Jednostavno, nova superzvezda ne može racionalno da prihvati da se ono što on radi nekom ne dopada ili mu ne odgovora. A taj neko ne mora da bude priglup ili nepošten.
Druga je razlika upravo u toj emotivnosti. Kod Miloševića, kažu oni koju su ga poznavali, nikakvih emocija (osim prema supruzi) nije ni bilo. A kada su drugi iskazivali emocije prema njemu, poput polupijane mase na kontramitingu u Beogradu krajem 1996. godine, nezaboravno je reagovao. Njegovo „Volim i ja vas!“ bio je spoj nezadovoljstva što mora da komunicira sa drugom stranom i prezira prema sopstvenim sledbenicima. Nasuprot tome, ukoliko Aleksandru Vučiću oduzmete emocije (to se danas zove energija), što pozitivne, što negativne, malo šta bi ostalo.
Konačno, Milošević je imao jedan veliki politički kvalitet. Znao je ko nikada neće glasati za njega i tim segmentom biračkog tela se uopšte nije bavio. Načinom na koji je primio studentsku delegaciju tokom protesta u leto 1992 (vodio ju je tada mladi Dragan Đilas) jasno je stavio do znanja da zna da može da dubi na glavi, oni za njega nikada nećete glasati. Sjajan primer kako se čuva energija. Čini mi se da Aleksandar Vučić još nije shvatio ili prihvatio da postoje ljudi (osim Miškovića) koji nikada neće glasati za njega, tako da rasipa svoju energiju na sve strane.
Nezavisno od razlika, koje doduše govore Miloševiću u prilog, sve mi se nešto čini da je u toku povratak u budućnost. Onu koja nam je obećana još pre skoro 30 godina.
Profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu
No comments:
Post a Comment